Iako mi se isprva osam dana činilo kao prilično dovoljno vremena za ljetovanje u Portugalu, nakon stavljanja na papir svih planiranih lokacija, shvatio sam da ću morati obuzdati svoje želje. Dvije stvari su, međutim, bile kristalno jasne. Želio sam provesti dovoljno vremena na plaži i želio sam posjetiti Lisabon. Ipak, otići u Portugal, a ne vidjeti i čuvenu Pena palatu u Sintri, nije dolazilo u obzir. I tako sam žrtvovao posljednji dan odmora prvobitno namijenjen obilasku Lisabona i zaputio se na jednodnevni izlet do Sintre. Do tamo je najlakše stići vozom sa stanice Rossio, smještene na istoimenom lisabonskom trgu, a vožnja traje oko 40 minuta i košta 2,75 eura po pravcu. U toku dana postoji veći broj polazaka, tako da nemate brige oko toga da li ćete stići na vrijeme. Obavezno sačuvajte kupljenu kartu, jer je morate skenirati i prilikom ulaska na peron u Lisabonu i prilikom izlaska s perona na stanici u Sintri. Pena palata u Sintri Sintra je grad i opština šireg lisabonskog regiona i broji oko 377 hiljada stanovnika, te važi za jednu od najpopularnijih turističkih atrakcija u Portugalu. Poznata je po svojih pet dvoraca (palata): Palacio da Pena, Castelo dos Mouros, Quinta da Regaleira, Palacio da Monserrate i Palacio Nacional da Sintra. S obzirom da ih je u jednom danu skoro pa nemoguće sve obići, ja sam se odlučio za dvije, koje su mi se učinile najatraktivnijima. Dio Sintre koji je turistički zanimljiv jedva da podsjeća na grad, zbog brojnih brežuljaka obraslih šumom, između kojih vijuga put duž kojeg nema mnogo kuća. Gradska vijećnica u Sintri Po izlasku sa stanice, zaputili smo se ka centru, prošavši pored ekstravagantne zgrade gradske vijećnice (Camara Muncipal de Sintra), za koju biste u prvi mah pomislili da je jedna od palata. Sagrađena je 1909. godine u kombinaciji romanskog i manuelinskog stila, sa visokim tornjem ukrašenim plavim i bijelim pločicama. S obzirom da vijećnica nije otvorena za turističke posjete, nastavili smo šetnju ka centru, a pažnju nam je uskoro privukla Nacionalna palata, koja se promolila između krošanja drveća. Iako važi za jednu od najbolje očuvanih srednovijekovnih palata u Portugalu, nije me pretjerano impresionirala svojom vanjštinom, zbog čega nije ni ušla u najuži krug onih koje sam planirao posjetiti. Nacionalna palata u Sintri Stižemo ubrzo do samog centra u kome se ova palata i nalazi, a sa svih strana počinju da iskrsavaju prodavnice suvenira, restorani  i drugi turistički sadržaji. Odlučujemo potražiti turistički info centar, kako bismo se detaljnije informisali o kupovini karata za Pena palatu i Quinta da Regaleira, koje smo taj dan htjeli obići. Nakon što smo došli na red, saznali smo da se ovdje može kupiti ulaznica za Pena palatu, dok smo drugu morali kupiti na licu mjesta. Za Pena palatu postoje dvije vrste ulaznica: prva koja uključuje posjetu vanjskim dvorištima i parku oko palate (7.5 eura), i druga koja uključuje i razgledanje unutrašnjosti palate (14 eura). Obje ulaznice uključuju i posjetu Chalet da Condessa d'Edla, rezidenciji u kojoj je živjela druga supruga kralja Fernanda II. Centar Sintre Mi smo se odlučili za kupovinu jeftinije varijante ulaznice, ali smo prije posjete Pena palati, prvo željeli posjetiti palatu Quinta da Regaleira, do koga je prilično jednostavno stići pješke od info centra. Šetnja kroz prirodu je bila izuzetno ugodna, a pažnju su nam dodatno okupirali brojni prodavci antikviteta, sviračica harfe i pločice na fasadama usputnih kuća. Quinta da Regaleiru je uz pomoć italijanskog arhitekte Luigija Maninija sagradio milioner Antonio Augusto Caravalho Monteiro, potomak imućnih Portugalaca nastanjenih u Brazilu, koji je svoje bogatstvo dodatno uvećao trgovinom kafom i dragim kamenjem. To mu je omogućilo da se preseli u Portugal i sagradi velelijepnu palatu, okruženu spektakularnim vrtovima. Quinta da Regaleira Nakon čekanja u poprilično dugačkom redu, koji se na sreću brzo kretao, kupili smo ulaznice po cijeni od 8 eura po osobi, i krenuli u obilazak kompleksa. Budući da smo u biletarnici zaboravili uzeti mapu parka, za istu smo se snašli kod nekih turistkinja koje su imale dva primjerka. Kompleks je izgrađen u kombinaciji više stilova, među kojima se mogu prepoznati elementi gotike, romanike, renesanse i manuelinskog stila. Pored predivne palate, fontana, jezera, kapele i drugih sadržaja, ono što me je najviše podstaklo da posjetim ovo mjesto jeste Vrelo (bunar) inicijacije. Inicijacijski bunar u Quinta da Regaleira Postoje dva ovakva bunara, od kojih jedan nije dovršen, a predstavljaju spiralna stepeništa koja sežu pod površinu zemlje na devet nivoa. Nikada nisu služili kao izvorišta vode, nego su imali ceremonijalnu namjenu prilikom izvođenja raznih rituala, uglavnom povezanih sa tarotom. Bunari su međusobno povezani tunelima, tako da je silazak niz stepenište i prolazak kroz tunele poseban i jedinstven doživljaj. Moje oduševljene su dijelili i ostali posjetioci kompleksa, pa me nije iznenadilo što je baš na ovom mjestu najveća gužva, koja je pomalo kvarila kompletan ugođaj, ali Bože moj, u vrijeme masovnog turizma teško je imati ovakva mjesta samo za sebe. Quinta da Regaleira Naredna postaja nam je bila dugo iščekivana Pena palata, za koju se sa sigurnošću može reći da je jedna od najvažnijih turističkih atrakcija, ne samo Sintre, nego i cijelog Portugala. Vratili smo se nazad do centra i uhvatili autobus broj 434 koji vozi do ispred ulaza u palatu (cijena po pravcu 2,9 eura), gdje smo pokazali već ranije kupljene ulaznice. Dok je do Quinta da Regaleire moguće doći pješke bez velikog napora, do Pene vam to ne bih preporučio. Pena palata Pena palata je smještena na vrhu brežuljka okruženog šumovitim parkom i važi za jedan od najljepših izdanaka neoromanike, te je svrstana na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine, kao i na listu Sedam portugalskih čuda. Sagrađena je pod patronatom kralja Ferdinanda II na ostacima manastira uništenog u zemljotresu, a sam kralj i njegova supruga, kraljica Marija II su učestvovali u dizajniranju dvorca.  Jedno od unutrašnjih dvorišta Pena palate Nakon smrti kralja, palata je prešla u vlasništvo njegove druge supruge Elise Hensler, poznate kao Grofica od Edla. U međuvremenu je promijenila nekoliko vlasnika, da bi 1910. godine, nakon Republičke revolucije, bila stavljena pod državni nadzor i proglašena muzejom. Zanimljiv je podatak da je posljednja kraljica Portugala, Amelia, provela u palati posljednju noć prije progona u inostranstvo. Što se tiče mog ličnog utiska, palata mi se nesumnjivo dopala, ali velika gužva i brojni turisti koji su naokolo cirkulisali su mi poprilično kvarili ugođaj, pa sam relativno brzo odustao od razgledanja. Prošao sam kroz sve dijelove vanjskih dvorišta, međutim, nisam mogao da je doživim onako kako bih htio. Stoga vam preporučujem da nastojite organizovati posjetu palati van sezone, ili ukoliko putujete u sezoni, potrudite se da dođete ili rano ujutro ili kasno poslijepodne. Maurski dvorac (Castelo dos Mouros) Inače, sa jedne od terasa palate se pruža pogled i na Maurski dvorac (Castelo dos Mouros), koji svojim izgledom pomalo podsjeća na Kineski zid. Iako najmanje atraktivan od svih dvoraca u Sintri, ovaj dvorac je najstariji i možete ga posjetiti ako ni zbog čega, onda zbog povoljne ulaznice i sjajnog pogleda na Pena Palatu. Posljednja palata u Sintri koju ću spomenuti i jedina koju nisam lično vidio od svih pobrojanih na početku teksta jeste Monserrate palata. Sagrađena je kao ljetna rezidencija u kombinaciji gotike, indijskih i arapskih arhitektonskih stilova, što je čini jednom od najljepših palata Sintre i lično mi je veoma žao što nisam mogao da je obiđem. Originalni namještaj palate je odnesen tokom 20. vijeka, ali to i dalje ne umanjuje njen dekorativni kapacitet. Monserrate palata (slika preuzeta sa portugalvirtual.pt) Moj ambiciozni plan za taj dan uključivao je obilazak još jednog atraktivnog lokaliteta, bez čije posjete se nisam želio vratiti kući. U pitanju je Cabo da Roca (u prevodu Stjenoviti rt), najzapadnija tačka kontinentalne Evrope, koja se do otkrića Amerike smatrala krajem svijeta. I jedanput kada dođete tamo, zaista ćete imati takav osjećaj. Cabo da Roca se nalazi 18 km sjeverozapadno od Sintre i do njega se stiže autobusom broj 403 (cijena po smjeru 4,30 eura), čije je polazište na autobuskom stajalištu pokraj ulaza u željezničku stanicu u Sintri. Svjetionik na Cabo da Roca Cabo da Roca je dio Parka prirode Sintra-Cascais i kombinacija je pješčanih plaža i stjenovitih litica koje dosežu visinu i do 100 metara. Autobus nas je istovario nedaleko od svjetionika, odakle se pruža nevjerovatan pogled na Atlanski okean, a kada su se turisti polako razmilili na sve strane, ja sam odlučio potražiti svoj kutak kako bih na miru uživao u ljepoti krajolika. Teško je opisati riječima taj sklad okeana, stijena i niskog mediteranskog rastinja koje se bori za opstanak na pješčanom tlu. Čak ni fotografije ne mogu da dočaraju istinsku ljepotu ovog mjesta, pa se nisam mnogo ni trudio da fotografišem, nego sam pokušavao da upijem svaku sekundu provedenu ovdje. Cabo da Roca Moju potrebu za osamom je nakon nekog vremena narušila turistička grupa koja se stvorila tik pored stijene na kojoj sam potražio utočište, a onda su započeli i da pjevaju neku pjesmicu koja me je podsjetila na kampove za izviđače. Odlučio sam ustati i istražiti okolinu, spuštajući se niz liticu, ka dijelu rta gdje nije bilo mnogo turista. Uživao sam skačući sa jedne na drugu stijenu, osjećajući se potpuno slobodno i rasterećeno. Mogao sam provesti sate i sate na tom mjestu, ali sve što je lijepo kratko traje, jer trebalo je stići nazad, prvo u Sintru, a zatim i u Lisabon.  Cabo da Roca Sačekali smo autobus na istom mjestu gdje nas je istovario na dolasku, stojeći u redu sa drugim turistima. Posljednji dan odmora se neumoljivo primicao kraju, a ja nisam mogao zamisliti bolji završetak dana od ovoga. Od Portugala sam imao umjerena očekivanja, a dobio sam jedno od najboljih putovanja u životu i definitivno mu se planiram ponovo vratiti u budućnosti. Ukoliko vam se dopao tekst iz Sintre, pročitajte i tekstove o Lisabonu i ljetovanju u Algarve regionu.
Pročitajte celu vest