Nije mi bila namjera pisati tekst u nastavcima, ali izgleda da će tako biti. Barem će se ovaj tekst nastaviti na prijašnji u kojemu sam malo više pisao o sportovima kojima sam se bavio prije nego sam zavolio te završio u trčanju. Već negdje na početku prijašnjeg teksta sam spomenuo kao sam zapravo došao do spoznaje kako nisam neki timski igrač te kako mi je puno bolje biti individualac i baviti se nekim individualnim sportom. Razmišljao sam koji je razlog tome te zašto se nisam nikada ugodno osjećao kada sam morao biti dio nekog tima. Naravno da nikada nije bilo upitno da ako se mora pomoći i biti dio nekog tima — tu sam! No, uvijek mi je nekako ostajao kiseli osjećaj bez obzira pobijedio bi tim ili izgubio. Sada s odmakom vidim da je glavni razlog te neugode bio to što se svaki tim sastoji od ljudi koji se šlepaju preko drugih i jednostavno po nekim mom razmišljanju i poimanju ne bi trebali biti u njemu, ali eto igrom slučaja tu su. Za neki dobar sportski rezultat u timskoj igri uvijek je odgovoran cijeli tim, ali u njemu se uvijek nalaze individualci koji su na neki način više zaslužni. Ako te tako živcira biti dio takve ekipe (kao mene), onda je najbolje jednostavno ne biti dio nje te se posvetiti sebi i pronaći si odgovarajući individualni sport u čemu ćeš se najbolje osjećati. Ne znam da li treba vjerovati u to, ali većina stvari u životu se događa s razlogom i ako sve malo analiziraš, dođeš tako do dijelova koje nije teško povezati u jedno. To jedno je kod mene na kraju postalo trčanje. Već sam i sam sebi dosadan s tim pričama i stalnim ponavljanjima o trčanju, ali ono mi je pružilo skroz novi pogled na svijet i prije svega da se ugodno osjećam u nekom sportu. Nije da se u ostalim sportovima nisam osjećao ugodno, ali nije to bio taj osjećaj kakav imam dok trčim. Ima nešto u tome da kada trčiš, na određeni način pričaš sam sa sobom te kroz neko vrijeme tako bolje upoznaš sebe i svoje mogućnosti. Kroz svaki sport se razvijamo te nastojimo povećati svoje osobne mogućnosti. Trčanje je dobro u tome jer se relativno lako i u kraćem vremenskom razdoblju može vidjeti napredak. Naravno da ne treba s ničime brzati, ali treba imati na umu i to da trčanje nije aktivnost u kojoj je vrijeme važno. Važno je u onome smislu da znaš koliko ti je vremena bilo potrebno da otrčiš neku udaljenost, ali je totalno nebitno da li je to bilo par minuta brže ili sporije. Trčanje je aktivnost kojom se treba baviti puno godina, a ne nešto od čega trebaš očekivati neke lude rekorde. Ako ih i netko uspije postaviti — nema veće nagrade, ali velika većina je tu da uživa, a ne da se ubija. Brze supernove većinom izgore od prevelikih vlastitih ambicija ili ambicija na koje ih drugi nagovore. Poanta je u balansu i uživanju. Pomalo do stote! Individualizam i vlastita očekivanja was originally published in Blog: Matt Marenic on Medium, where people are continuing the conversation by highlighting and responding to this story.
Pročitajte celu vest