Sport je tu da pomogne ili odmogne u bržem oporavku od zaraze. Zadnji tekst koji sam pisao je bio o tome kako sam postao dio svjetske statistike oboljelih od COVID-19 virusa. Nadam se da sam tim tekstom barem malo pomogao nekom da ne uspije pokupiti virus ili ako nije imao sreće da prebrodi zarazu sa što manje posljedica. I dalje je najveći problem što nitko ne može sa sigurnošću reći kako će zaraza djelovati na njegov organizam. Svatko ima drugačije simptome i svakome se bolest drugačije manifestira. Od perioda kada sam ozdravio i završio s izolacijom je prošlo skoro mjesec dana i u tih mjeseca dana je bilo lakših i težih dana. Početak je naravno bio teži, a kako su tjedni prolazili — sve sam više postajao onaj “stari ja”. Problem koji mi je ostao kao posljedica zaraze je nedostatak zraka. Možemo to opisati kao da imaš astmu ili ti netko sjedi na prsima. Zbog ovakvih posljedica, uvijek je pametno zapitati se imali li smisla opet se vratiti sportu jer svaka sportska aktivnosti zahtjeva da se između ostaloga ubrza i disanje. Kada ne možeš u potpunosti normalno disati, onda po logici nije pametno niti se baviti sportom. Zar ne? E, kada bi sve u životu bilo logično, onda bi i ova tvrdnja bila neosporna. Opet moram naglasiti da u nastavku pišem sve iz osobnog iskustva te kako vjerojatno (ni)je pametno napraviti isto jer svi smo drugačiji te se naša tijela drugačije oporavljaju. Uvijek napominjem kako je bitno da slušamo svoje tijelo i da vidimo kada nešto možemo ili ne možemo. Kako sam se naučio da uvijek budem aktivan i u pokretu, samo mirovanje me u neku ruku ubilo. Dosta psihološki, ali i fizički jer sam počeo osjećati bolove na nekim mjestima koji se inače na javljaju kada sam razgiban. Kako glava nema mira, natjerala me da za početak probam otići trčati i kasnije opet redovito krenuti na kickboxing treninge. Par prvih “post COVD-19” trčanja su bila kriminalno loša glede svega: samog osjećaja trčanja, nemoći i visokih otkucaja srca koji jednostavno nisu bili normalni. Najveći problem i dalje je bio to što nikako nisam mogao uhvatiti zraka i u potpunosti prodisati. Nisam imao gušenja i tome slično, ali nije bilo ugodno. Naravno da je forsiranje ili tako nešto nije dolazilo u obzir. Sve sam odrađivao lagano i onoliko koliko sam smatrao da taj put mogu odraditi. Koliko god je bilo teško trčati taj dan, drugo jutro sam osjetio olakšanje, kao da sam uspio iz pluća izbaciti nešto te sam mogao lakše disati. Tako je svako sljedeće trčanje bilo lakše nego prethodno. Nakon nekih dva tjedna su mi se normalizirali i otkucaji srca. Vratili su se u granice moga normalnog trčanja. Imam osjećaj da je trčanje pomoglo da na određeni način ubrzam ventilaciju pluća. Kada sam već imao osjećaj da mi je bolje, vratio sam se i kickboxing treninzima koji su bili pak druga priča. Kod boksanja mi je također trebalo vremena da nadođem i opet se vratim u trening. Ne toliko s tehničke strane, što zbog toga što sam nakon odrađenih dijelova treninga hvatao zrak. Kako tjedni prolaze, tako je i svaki trening lakši. Mislim da mogu reći da sam u trenutku pisanja na nekih 90% oporavka i povratka u stanje prije zaraze COVID-19 virusom. Ne znam što bi doktori rekli na ovo te da li je bila pametna odluka početi opet sa sportom. Ja mislim da ovo nije bila loša odluka probati se postupno opet pokušati vratiti na staro. Ionako, mislim da bi imao više posljedica da sam samo odmarao i ne radio ništa vezano za sport. I nadam se da se neće ponoviti, jer mi je jedan COVID-19 u životu bio dovoljan! Može li sport ubrzati oporavak od COVID-19 zaraze? was originally published in Blog: Matt Marenic on Medium, where people are continuing the conversation by highlighting and responding to this story.
Pročitajte celu vest